Na gornjoj palubi „Titanika“

 

Veseliste se i nasladiste se; uhraniste srca svoja kao na dan zaklanja.

Poslanica Jakovljeva 5,5

 

Ovih dana navršilo se deset godina kako je formirana prva vlada nakon znanih događaja od i posle 5. oktobra 2000. Prva demokratska, kažu. Srbija je uvek na nekom novom početku, kao da pre njih nisu bili oni, za koje je takođe glasao neki demos, to jest narod. No, ako ni po čemu drugom, ta vlada će biti upamćena u istoriji kao prva skupina na vlasti koja je sebe nazivala opozicijom (DOS).

Ali, ovaj osvrt suštinski ne govori o njima, niti o svim njihovim obećanjima olako datim čak i ako su verovali u njih – o tome kako će Srbija već 2004. imati potrebu da uvozi radnu snagu usled privrednog zamaha, o pristupanju Evropskoj uniji 2007, 2012, 14, 15, 20… niti o milijardama bespovratne pomoći koje će nam dati naši prijatelji što su nas koliko juče bombardovali za naše dobro. On govori o iluzijama svake generacije, kao da je ona zaista prva, kao da pre nje nije nikoga bilo ko bi nas nečemu naučiti mogao, naročito tome da ne plaćamo preskupu cenu iskustvu koju su oni već platili. Continue reading

Infantilna potraga za srećom

 

„Jesi li se uplašila?“, upitao sam je nakon što je motorni zmaj sa dva sedišta sleteo na livadu i bezbedno se zaustavio na kraju piste, znajući šta će odgovoriti. Tih dana uslovi za letenje više nisu bili povoljni, osećala se blizina zime. Lepotica je skinula šlem a njena smeđeplava kosa se rasula preko ramena.

„Ma, bilo je super!“, reče. „Obožavam da osetim adrenalin! Nedavno sam pala sa sportskog motocikla na trkačkoj stazi. Ustala sam i nastavila dalje!“ Nasmejao sam se njenom temperamentu. Već sutra, otputovaće u Španiju radi snimanja za modni časopis, a nakon toga negde dalje u beli svet… Continue reading

Srećna Nova 1946.

 

Tih godina nakon oružanog završetka Drugog svetskog rata, moj prijatelj, sin visokog oficira Ozne kroz čiju kuću su prolazili Milovan Đilas, Aleksandar Ranković i ostale perjanice vlasti nove države, nikada nije video nekoga kako na ulici jede. Mnogo kasnije shvatio je zašto. U opštoj nemaštini, naime, smatralo se nepristojnim isticati makar i tako skromni detalj. Toga pravila su se držali čak i oni, poput moga prijatelja, koji su se vozili tada retkim automobilima u Beogradu a snabdevali u posebnim prodavnicama za funkcionere.

Danas je naravno sve, pa i to drugačije. Ne samo što u Beogradu automobila ima napretek da predstavljaju problem i zato što hranu s nogu danas uglavnom jede sirotinja; promenilo se i poimanje stida. Ne liči više nekadašnjem a nedavnom, nije mu ni blizu. Neki bi mogli ustvrditi da se živi po onoj poslovici kako se budala hvasta onim što pametan izbegava, ali ćemo mi to prećutati. Manekene vremena površnosti i bezdušnosti stvorilo je upravo ovo doba. Continue reading

Kapitalističko zlo

 

„Sve je počelo onda kada su dozvolili pojavljivanje bez kravate, ili leptir mašne, razume se, u televizijskim programima. Čak i ministrima, koji bi trebalo da su uzor…“, reče mi starački glas na Grabenu, u centru Beča. Odvojio sam pogled sa izloga nečeg što je doskoro predstavljalo najekskluzivniji butik u gradu, čuveni Eva Braun & Co, koji sada pod etiketom H&M prodaje uniseks krpe za devet evra i devedeset da bih ugledao krepkog gospodina obučenog kao da je krenuo na nedeljnu misu – u besprekorno sivo odelo ispod barberi mantila i sa tipičnim austrijskim šeširom, na kom je svetlucala značka – runolist, simbol Austrije.

„Wie, bitte?“, odgovorih pomalo zatečeno.

„Pa ovo, svetsko zlo“, reče da pojasni. „Počelo je onda kada je odbačena svaka pristojnost. Lepota će spasiti svet, kazao je Rus Dostojevski…“ Starac nehajno mahnu rukom u finoj zagasito crvenoj rukavici. Continue reading

Korporacija, iznad svega

 

Imam poznanika koji već godinama, naravno bezuspešno, pokušava da se obogati. Opaska „naravno“ sa moje strane ne označava ni primisao zluradosti, koliko oslikava saznanje o mnogobrojnim teškoćama koje po pravilu prate takvo preduzeće. On, budući nepokolebiv, naoružao se brojnim, hiljadama evra plaćenim kursevima naručenim preko interneta, i nadasve „psihologijom bogatog čoveka“, verujući da niko ne može postati ono što već nije.

Epilog njegovog truda je nažalost tužan. Protraćeno vreme, neverovatno visoki iznosi školarine koju je tokom nekoliko godina plaćao guruima menadžmenta, marketinga, komunikacija… te razočarenje nakon pokušaja da se primljeno „znanje“ primeni u praksi. Sletanje je bilo koliko tvrdo toliko i otrežnjujuće. Međutim, čovekova psiha sadrži ugrađene mehanizme zaštite od suočenja sa preteškom stvarnošću nastalom (samo)obmanom, u vidu nove, često još pogubnije obmane. Možda je to razlog izborne volje naših birača, takve kakva jeste? Elem, moj poznanik se uz konstataciju da je godinama bio trovan materijalizmom preobrazio iz kapitalističkog Savla u novodopskog Pavla prorokujući kraj sveta kakvog poznajemo u 2012. godini. Continue reading

Zaglupi, osiromaši, vladaj

 

Ako bi se sprovelo sociološko istraživanje na temu „Koji problem u vašem životu smatrate za najveći“, autor ovih redova je uveren kako bi njegov apriorni zaključak šta će ispitanici odgovoriti bio podudaran sa onim što bi i vama odmah palo na pamet, dragi čitaoci, pa vam se poverava: uz izuzetak bolesti, te nekog većeg porodičnog problema ili mladalačkih ljubavnih neuspeha, pretežni odgovor bi verovatno bio u domenu finansija to jest (nedostatka) novca. To je i razumljivo u situaciji velike oskudice u kojoj većina stanovništva živi.

Ali, problemi su poput kamenčića u cipeli ili zubobolje: možda nisu epohalnog značaja, ali u trenutku stvaraju nesnošljivo stanje za onoga ko im je izložen. Često je upravo to razlog što ne možemo napraviti dovoljan otklon od njih, kako bismo ih mogli u celini sagledati i ponuditi sebi valjanu alternativu. Važniji i mnogo dublji uzrok nalazi se u domenu odgovora koji bi najverovatnije izostao u istraživanju sa početka ovog teksta – u našim verovanjima. Continue reading

Kapitalistička alternativa

 

Ima jedna čuvena izreka, koja je već stekla univerzalnu primenu a pripisuje se Deng Sjaopingu, patronu kineskih ekonomskih reformi, docnije prozvanih privrednim čudom. Ta izreka glasi: „Nije važno koje je boje mačka, važno je da lovi miševe“.

Ostavićemo po strani to da je pomenuti Deng Sjaoping svojevremeno biran od globalnog magazina Time za ličnost godine (mislim više nego jednog puta) valjda kao prvi iz komunističkog dela sveta, i pre znamenitog Mihaila Gorbačova, potonjeg poznatog promotera zapadnoevropskih firmi u TV reklamama; zainteresujmo se za smisao i suštinu gore citirane izreke. Continue reading