Ritam dobra i zla

 

Ni kod šaha se ništa slučajno ne događa. Sve što god smo uradili, sve što god smo čak i pomislili podložno je nekom ritmu. Na primer, šta nas sprečava da ove figure zamislimo kao ljudska bića?

Uzmimo da su bele šahovske figure dobro, napredak, sloboda, ravnopravnost, revolucija… Uzmimo da su crne figure zlo. U društvu snage dobra, snage napretka imaju nekakav svoj ritam. Međutim, napredak se ne događa polagano, to je skokoviti ritam, nemamo svaki dan revoluciju, nemamo svaki dan automatski oštrač za olovke, svaki dan izmišljenu parnu mašinu… Šta je logičnije nego da snage zla imaju isti takav ritam? Ni kod njih taj ritam nije nimalo slučajan, nije nimalo drugačiji nego kod snaga dobra.

– To onda znači da su oba ritma podjednako važna, da je zlo jednako važno kao i dobro?

– Upravo to, shvatili ste.

– A ko je taj ko vuče poteze, ko je taj koji igra sa crnim a ko sa belim figurama?

 Pavao Pavličić, Ritam zločina

 

 

Šetam po hladnom danu sivim ulicama a šal od kašmira ispod podignute kragne kaputa me prijatno greje. Fasade kuća pored kojih prolazim su uglavnom beznadežno oronule, što svaki put iznova konstatujem. Nebo vidljivo u dnu ulice je boje pepela, čak i tamnije. Ljudi ga većinom ne vole takvog, ali meni prija, jer pogoduje umnom radu. Posmatram raskošnu jelu u jednom dvorištu i razmišljam o nečemu što mi prijatelj nedavno beše poverio. Prepričao mi je epizodu u kojoj je, nevoljno, bio akter diskusije na temu je li tehnički izvodljivo da izrazita manjina, recimo par hiljada ljudi, kontroliše i upravlja ostatkom čovečanstva. Za tu svrhu je u pomoć morao prizvati iskustvo, to jest sećanje na detinjstvo oko Varoš kapije, i mladost u parku kraj Tanjuga u kojem se skupljalo njih pedesetak, bez mnogo alternativne zabave tih ranih šezdesetih godina.

„Ko je u to vreme bio glavni u školi?“, upita on. „Najpametniji, najbolji ili najjači, odnosno najluđi?“ „Najjači, naravno.“, dobi odgovor. „Možda on to uistinu i nije bio“, nastavi prijatelj, „ali je želeo da svi u to poveruju. Možda je postojao neko jači, ali se nije usuđivao da se zameri onome koji će ga sačekati iza ćoška sa ciglom.“ „Shvatio sam  poentu“, rekoh mu na to, pa dodadoh kako ista metodologija važi i u slučajevima kada jedna jedina osoba maltretira čitavu kafanu ili, na primer, pun autobus, bez ikakvog otpora mnogobrojnih prisutnih. Continue reading