Izbor i manipulacija

 

Kupci ne znaju šta žele, dok im mi to ne pokažemo.

Stiv Džobs, osnivač Epla

 

Slušao sam nedavni razgovor između vlasnika marketinške agencije, inteligentne osobe sa nadimkom po liku iz jednog popularnog stripa, i beogradskog profesora, zvučnog prezimena. Razgovor je pokušao da odmeri šanse na izborima koji slede, onih što su trenutno na vlasti i njihovih oponenata, te dokuči izborne strategije. Obojica su bili kritički nastrojeni i zabrinuti. Profesor je izrazio nevericu u domet marketinga kao takvog, smatrajući da dobrom proizvodu nije potreban i da u našim uslovima on čak odmaže strankama, budući se slika sa bilborda i izbornih spotova sve više razlikuje od stvarnog života. „Klikeraš“ (žargonski naziv za kreativnu osobu), braneći struku, reče kako u situaciji kada neki proizvod nema prođu, uobičajeni savet njega i njegovih kolega sugeriše promenu proizvoda. U slučaju politike to bi značilo da se postojeći akteri zamene novim licima.

Pošto se tržište usluga „ubeđivanja“ meri milijardama na svetskom planu, a u Srbiji trocifrenim milionskim evro iznosom svake godine, reklo bi se da profesor nije u pravu. Da li bi kapitalistički koncerni, čiji je svaki cent veliki kao točak, razbacivali silan novac da im se ta investicija ne vraća? Zar bi čak i čuvena Koka-kola za koju svi znaju diljem okupiranih zemalja, morala da ulaže u reklamu?

Biće da je ono o čemu profesor govori zapravo sirov, mada za sada učinkovit marketing. Ili se možda radi o gruboj spoljašnjosti budući primetnoj, koja namerno prikriva svoju suptilnost? Jer, ko bi želeo – i pritom još bio radostan – da ga manipulišu, varaju, žednog preko vode prevode, a da je toga svestan? Latinski koren reči manipulacija je ruka (manus), čija je srpska izvedenica veština rukovanja nečim, dakle njegova upotreba u potpunom skladu sa manipulatorovom voljom. Međutim, na ovom mestu bi ipak valjalo otvoriti zagradu i reći da postoje slučajevi kada je odgovor na prethodno pitanje potvrdan. Radi se o primerima u kojima se manipulisanoj osobi čini da joj se ta uloga isplati, ili da je barem manje loša od moguće: kada radnik zbog radnog mesta trpi svoga šefa, glasač premda misli sve najgore o konkretnom političaru za njega glasa zbog obećanih hiljadu evra, ili ne glasa za nekog drugog da ovaj navodno ne bi zaratio. Ima i romantičnijih, mada jednako tužnih primera, u domenu muško-ženskih odnosa, gde jedno trpi drugoga usled straha da ga ne izgubi, ili zbog nemanja alternative, kako se to danas kaže.

No, odraz dobre veštine ubeđivanja kojoj se ne pruža otpor jer je nevidljiva, dolazi iz same duše manipulisanog gde se neosetno primila, iz njegove nutrine, zamenivši sopstvenu volju za manipulaciju. Bez obzira kako se manifestuje, ona se doživljava kao nešto svoje (nije li glavni trud onoga koji je personifikacija zla da sve uveri kako ne postoji?). Ako najednom počnu da se buše delovi tela (u biblijsko vreme su se na taj način obeležavali robovi koji su – gle slučajnosti – nakon oprosne godine odbijali da odu od svog gopodara, dakle dobrovoljno su ostajali u statusu roba) to će postati modni detalj koji se sa radošću sledi; ukoliko je o tetoviranju reč (što je nekada bila isključivo zatvorska razonoda), pronaći će se razlog zašto je baš taj tatoo odabran, i kakvo on „značenje“ ima za nosioca. Identično je sa plastičnom hirurgijom, seksualnošću i homoseksualnošću, drogama, „muzikom“, modom, filmom… a lista se beskonačno nastavlja. Pri tom se proizvodi ili ideje koje se žele plasirati nikada ne nude direktno. Za njih postoje odgovarajući promoteri, jer ne vozi Džems Bond aston martin slučajno, niti Madona ljubi Britni bez razloga. Budući je zakon ljudskog uma da se postupno pretvara u ono što gleda, tada je oko najvažnije čulo čovekovo, a pesma Video killed the radio star britanskog pop sastava The Buggles, nosi mnogo dublju poruku od one koju je prosečan posmatrač prepoznao izrečenu u njihovom spotu, prvom uopšte prikazanom na kanalu MTV,[1] dok promoteri nakaznosti pod firmom inteligentne parodije društvene stvarnosti, od montipajtonovaca do Ramba Amadeusa, stiču sasvim drugu dimenziju, a možda i namenu.

Ta namena je kreiranje nove, poželjne stvarnosti za onoga koji je stvara. Oku kroz koje će ona ući u dušu uvek je prikazuje neko kome se veruje, jer je baš poverenje ključni sastojak uspešne manipulacije. Ukoliko, recimo, političar kome se ne veruje ni kada kaže koji je dan danas želi ponovnu pobedu na izborima, on bi, na primer, trebalo da pozove u pomoć svoje deklarisane pristalice, najbolje iz redova „nestranačkih“ javnih ličnosti. Oni će zatim, znajući šta narodu prija e da bi zadobili narodne simpatije, kritikovati nesposobnost i nemoralnost vlasti, da izgleda kako je ovoj zaista odzvonilo kada joj i oni okreću leđa, na kraju pozvati na „bojkot“ izbora. „Napišite i zaokružite vaše ime na izbornom listiću!“; „Pokažite im šta mislite o njima!“; „Svi su oni isti!“; „Neka ove izbore dobiju nevažeći listići!“, čuje se odasvud. Dok stranke apeluju da se ovi pozivi ne usliše, a mediji horski i neumorno objavljuju sveža istraživanja javnog mišljenja koja potkrepljuju dobar prijem bojkota u narodu, čini se da je vlast u panici…

Ali, avaj, nije. U izbornom sistemu gde izlaznost nije faktor njegove regularnosti, za velike stranke bi idealno bilo da se na biralištima pojavi samo njihova stranačka vojska, a uklone svi koji nisu za njih. Tada bi izborni rezultat otprilike bio podudaran stranačkoj infrastrukturi, to jest trenutnom rasporedu u skupštinskim klupama.

U manipulaciji ništa nije onako kao što na prvi pogled izgleda. Tako je već na njenom najnižem nivou, gde oni što premeću šibice moraju najpre izgubiti, kako bi zaradili. Ono što su za tu igru luzeri koji namamljuju „ovce“ koje će zaista izgubiti svoj novac, u globalnoj igri pripada medijima. Aktuelna dešavanja u Evropskoj uniji, čini se, sadrže elemente te igre. Jer, mnogo je izvesnije da su vlade prezaduženih zemalja i njihovi kreditori svih proteklih godina znali šta rade, nego da nisu. Budući je ujedinjena Evropa projekat čiji značaj nadilazi dužničku krizu, verovatnije je da će je ona preživeti nego da neće. Oci tog projekta nisu Šuman i Mone. Ideja Sjedinjenih Država Evrope stara je više od jednog veka, i odvija se po vremenskoj liniji koja nije slučajna, čije etape su zaista zanimljive: 1992. – ugovor iz Mastrihta o osnivanju Evropske unije, 2002. – pojava zajedničke valute u fizičkom obliku i, na početku treće dekade iste agende 2012. – fiskalna unija. Kako bi države članice ustupile tako važan deo svog suvereniteta Uniji, potrebno je najpre dovesti ih u situaciju u kojoj ne mogu odbiti da priviju ljutu travu na ljutu ranu.

Profesor i marketar sa početka teksta nisu uspeli da odgonetnu izbornu strategiju misleći kako su svi trikovi potrošeni. Oni, zagledani u prošlost, percipiraju samo one već viđene, a stvar je u tome što se neprestano smišljaju novi, koji će biti opaženi tek retroaktivno, kada postignu svoj cilj, možda u razgovoru pred neke buduće izbore. Dobar film ima moć da prikuje gledaoca za stolicu i u njemu proizvede onakva osećanja kakva autori filma žele, izbrisavši razliku između filmske priče i stvarnosti. Gledalac prati radnju, a ne opaža kretanje kamere koja je predočava. U tome i jeste moć filma. Samo gde je scenarijem tako predviđeno, kadriranje je primetno.

10. decembar 2011.

 

 

________________________________

[1] 1. avgusta 1981. čime je otpočela era „muzike koja se gleda“

Subscribe
This entry was posted in Eseji.